ZVJEZDICE SU LJUDI A NE ZGRADE!

Upravo večeras mi je ova izjava zapela za oko. Nalazi se unutar jednog lijepog članka o turizmu Kvarnera koji svoj identitet još nije uspio pronaći, no činjenica je da je u tih par riječi sve rečeno: sve ono što mi nismo (ili smo prestali biti).
Oprostit ćete mi na možda određenoj kritičkoj noti onoga što pišem na ovom forumu; moj životni poziv nije vezan uz turizam (iako smatram da svaki žitelj zemlje koja sebe smatra turističkom destinacijom i namjerava se dobrim dijelom financirati od grane gospodarstva zvane turizam, pa ako se još nalazi i u situaciji da su mu osim te grane sve druge grane dobro "oklaštrene", u svojem osobnom profilu mora dijelom biti i "turistički radnik").

Ono na što vam laički želim ukazati jest anomalija koja nam se događa otkad živimo u svojoj zemlji a zove se nekontrolirana apartmanizacija. Dozvolit ćete mi primijetiti kako je ta anomalija već dobrano utjecala (u negativnom smislu) na turizam ove regije. Da li mi patimo od kompleksa manje vrijednosti kojega smo sami sebi usadili, ne znam (nisam ni psiholog po struci) ali kompletno smo se predali pumpanju zvjezdica u svim mogućim oblicima smještaja istodobno se pretvarajući u hladne, za čovjeka-turista nezainteresirane materijalistički orijentirane domaćine. Mnogima je teško svojem gostu predati i ključ tog velebnog zvjezdanog apartmana pa ključeve sve češće ostavljamo djelatnicima u turističkim agencijama čime zapravo oni postaju domaćini (a mi dotle glumatamo bahate kapitaliste koji samo ubiru vrhnje na kraju turističke sezone). Gdje su nestale one prijazne atmosfere bučnih i veselih terasa obiteljskih kuća na kojima se dugo u noć razgovaralo o koječemu s gostima koji su nam boravili u kućama!?? Istina, vremena se mijenjaju - ali ne mislite li da neki ljudi dođu ovamo u potrazi upravo za tom srdačnošću i toplinom o kojoj su im možda njihovi roditelji pričali, ili je se sjećaju jer su tu bili kao djeca - zamislite kako se razočarani takvi ljudi vrate svojim domovima. Ovo je naravno samo u segmentu kućne radinosti koja mi je donekle poznata.

No, ima toga još čemu možemo svjedočiti mi ljudi koji ponekad sasvim neopterećeni izađemo u toplu ljetnu noć u želji i s nadom da ćemo u njoj doživjeti nešto što će nas ugodno iznenaditi. Nekako s nadom krenemo u svoj grad o kojemu svuda gdje se nađemo pričamo ljudima u superlativima, prođemo njegovim ulicama kojima vrludaju rijeke turista koji bezuspješno traže nešto novo - nešto kod njih neviđeno i tada shvatimo kako nismo u stanju pronaći i prodavati vlastitu originalnost - svoj identitet. U moru krparija uvezenih iz Mađarske, Turske, Kine, osvježenje je pronaći trgovinu indijske mode ! Mirišu pizze, prženi krumpirići i kebab u tolikoj mjeri da se čovjek onesvijesti od sreće kad negdje ugleda suhu smokvu koju netko nudi u blizini mjesta gdje svira bolivijska glazba...

Napokon, nađeš i stol na terasi kafića u samom centru svoga voljenog grada. Jedeš sladoled. Par za susjednim stolom negoduje jer je već predugo vremena prošlo otkad je naručio vino (određeno vino, flaširano). Konobarica koja poslužuje naš stol pomiluje taj par kiselim osmijehom izvinjavajući se ali ujedno i pravdajući (to nije njen "rajon" - ovo bi trebalo zakonom zabraniti!!) i sad će ona požuriti svoju kolegicu čiji oni jesu "rajon". Kolegica dolazi (strah joj je u očima) nosi vino i vadičep (onaj što se ubada i kojim se izvlači čep iz boce) koljena joj klecaju, ne zna strani jezik a gosti su stranci. I tada kulminacija: daje gostu bocu i daje mu vadičep neka si sam otvori bocu vina - NEVIĐENO! Neoprostivo! Nekulturno, neprofesionalno što god hoćete - bilo me je sram. Svoga grada, svoje zemlje - a ne patim od kompleksa manje vrijednosti. Ali eto, to su te zvjezdice koje nam fale a koje se tako bolno osjećaju - na svakom koraku.